Kakvo je stanje u ribarskoj struci danas, rekao nam je čovjek koji rijetko izvuče praznu ‘mrižu’ iz mora. Ribar Antonio Šunjić plovi svojim Dišpetom od Istre do Palagruže i, kako kaže, zarađuje svoj kruh sa sedam kora
Zamislite da je pola četiri, sunce samo što nije na obzoru, udišete svježi morski zrak, stojite na ribarskom brodu, na kojem vas okružuje sinje more i upravo bacate mrežu preko krme. Nakon toga zamišljate koje će ribe ili morski plodovi uveličati vašu finu večeru tog dana ili tjedna.
Za razliku od većine čitatelja, 47-godišnji Antonio Šunjić to ne mora zamišljati jer on plovi još od malih nogu, a sve što zna, naučio je od oca, zbog kojeg mu je danas ribarenje više od posla. Kroz generacije obitelji Šunjić prošlo je već šest ribarskih brodova, a trenutno je u funkciji 30-metarski Dišpet, kojem su 54 godine. Ipak, već nam na početku razgovora vjerno opisuje muku i znoj koji se kriju iza ovog posla i tvrdi kako ne postoji škola koja bi nekoga mogla pripremiti za ribarenje – to je odabranim ljudima jednostavno u krvi.
Kako kažu u narodu, to je kruh sa sedam kora. Nagledao sam se ljudi koji su dolazili s nekom idealnom slikom o ribarstvu, a nakon što su prvi put morali ploviti po oluji, okrenuli su se i nikad se više nisu vratili. Treba shvatiti da je ovo, mogu slobodno reći, adrenalinski posao. Kad počne nevrijeme, često se znam s kolegama natjecati tko će dulje ostati na moru, odnosno tko je sposobniji uhvatiti se u koštac s divljim valovima. A s obzirom na to da smo mi stalno na moru, mnogo puta smo sudjelovali i u akcijama spašavanja, pogotovo ljeti kad turiste i jedrilice zadesi havarija ili kakva druga nedaća. Ipak, nevrijeme i dugi radni sati nikad nam nisu bili problem. Najveći neprijatelj ovog posla je kad nema ulova – opisuje nam naš sugovornik.
Opširnije www.24sata.hr